Arhiva
« » svi 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Izdvojeno
Nema izdvojenih postova.
Anketa
Dali ste ikada posjetili Bile?




Blog
petak, studeni 26, 2010
Bile, visoravan iznad Mostara, samo su jedan maleni kutak svemira, maleni kutak naše planete, samo još jedan maleni dio krševite Hercegovine, ali za mene su Bile nešto mnogo veće.

Skromne ravnice i vrtače s plodnom zemljom crnicom izgledaju kao oaze među ovim silnim kamenom. Stabla jasena i graba godinama se bore za malo zemlje u ovom sivilu kamena. Ovakvi prizori, borbe biljaka s kršom, daju prekrasnu sliku prirode, malena remek dijela prirode, koja se nalazi po cijelim Bilima. Uz prirodna tu su i remek dijela nastala od vrijednih ruku ovdašnjih težaka.  Kamene kuće pokrivene ručicama od slame te čatrnje i bunari su najstariji svjedoci teških ali i lijepih prošlih vremena.

Ali sve to, ni prirodna ni ljudska remek dijela, nisu ono što ja vidim kada dođem na Bile, kada kročim ovom zemljom. Kada pogledam prema ovom tlu vidim tlo po kojemu su hodali moji predci, vidim zemlju moga djeda i zemlju moga oca. Još i danas vidim njihove stope i čujem njihove glasove. Vidim zemlju u koju sam pustio korijenje koje me vuče na Bile. Stihovi: "...tamo gdje su moji korijeni, sto ljepota živi u meni..." jedni su od onih stihova koji su meni najdraži i stihovi kojih se često sjetim. Bile su tlo na kojemu su se moji predci rodili, živjeli i umirali. Kada pogledam prema vrtačama ne vidim zapušteni dio Bili, nego vidim vesele težake koji ponosno obrađuju ovu oskudnu crnicu u kršu. Dižući pogled prema Velikim Bilima vidim stada ovaca i koza s pastirima, te mnoštvo goveda i konja.

Siromašni ali uvijek veseli ljudi bili su ponos ovoga kraja, po njima su se poznavale Bile. Mnoštvo pastira nekada je svakodnevno u kamenim koritima pojilo svoju stoku. Sve se radilo uz pjesmu i ništa nije bilo teško.

Nažalost, kada se vratimo u stvarnost, kada se vratimo u današnje vrijeme, vidimo da tih vremena i tih ljudi više nema. Danas su ljudi mnogo bogatiji nego u prošlosti ali imaju mnogo lošiju dušu. Sve se danas dva puta proračunava, danas su vremena kada se gleda tko vozi audia i mercedesa, tko ima veću kuću, sve se gleda kroz papiriće na kojima piše 50 ili 100 KM. Ništa se više ne radi uz pjesmu, ne obrađuje se ono malo zemlje, ljudi se sve manje druže i udaljuju jedni od drugih. Nema više nekadašnji slavlja i veselja kao u ono doba neimaštine i siromaštva. Jedino što nas još podsjeća na to vrijeme su konji koje toliko volimo i čuvamo. Opet, postoji dosta ljudi, odnosno neljudi,  koji mrze konje, mrze nas vlasnike, ljudi koji žele uništiti ovaj živi spomenik starih vremena. U ovo današnje doba betona i čelika sve je manje netaknute prirode, sve je manje onih "starih" Bili.

Što nas čeka sutra, kakve će Bile biti sutra, ponekad se bojim i zamisliti. Čekaju li nas Bile bez surovog krša i malenih ravnica ili će se ljudi napokon osvijestiti i spoznati vrijednosti netaknuti dijelova prirode. Hoće li tajkuni pretvoriti Bile u svoje rančeve ili nas čekaju "betonske" BIle? Ili nas čekaju onakve netaknute Bile, kakve su nam ostavili predci, onakve kako ih je Bog stvorio? Jedno znam, koliko god mogao trudit ću se očuvati ovaj za mene posebni i jedinstveni kraj, kraj gdje su se moji korijeni probili duboku u zemlju između krša. 

Za kraj zapitajmo se svi dali ćemo dopustiti da nestanu naše Bile?

bile-mostar @ 14:27 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Index.hr
Nema zapisa.