Arhiva
« » svi 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Izdvojeno
Nema izdvojenih postova.
Anketa
Dali ste ikada posjetili Bile?




Blog
utorak, rujan 14, 2010
Svanuo je još jedan dan, 13 dan mjeseca rujna.

Na prvi pogled još jedan običan dan; sunce je izašlo na istoku, bura je njihala grane trešnje ispod moga prozora; ali ne, to je bila posebna nedjelja, nedjelja za druženje s konjima.

Oko 15 sati bili smospremni na put. Brzo smo izašli na Bile a na našoj visoravni je bilo posve obično, vedro nebo s pokojim oblačkom, bura koja ne ide s Bili, Bekan u svom šatoru kod Misišta a i naš cilj je bio onaj isti, onaj dosadni :) stari cilj, pronalazak konja.

Ovaj put smo malo sagledali situaciju i zaključili da su konji u potrazi za pašom jer im se potreba za vodom smanjila dolaskom hladnijeg vremena i s učestalim padanjem kiše. Opet smo bili u pravu konji nisu bili kod pojila bili su u potrazi za pašom. Ali polako, idemo sve po redu. Kao i svaki put preko Cima i preko Goranaca smo došli na Bili i opet kao i svaki put kod Misišta skrenuli makadamskim putem prema pojilu. Ovaj put je bilo nešto drugačije, nešto novo. Da, to su bili betonski stupovi koji su nam odmah upali u oko. Oni su dio akcije koja traje već drugu godinu, dio akcije vođenja električne struje na Bili. Ti "biseri prirode" koji su nam tako parali oči pratili su nas sve do same jame Batijevice koja se nalazi na pola put od Misišta do pojila. Pratili smo mi njih više nego oni nas do ove jame ne iz razloga što tu oni prestaju nego iz razloga što smo tu našli pravi biser Bili odnosno više bisera, konje.

Auto smo sklonili sa strane jer smo znali da će druženje s konjima potrajati. Ovdje su nas dočekale tri grupe konja, ona najveća s dva pastuha, grupa s vođom poznatim Munjom i ona malena ali također s dva pastuha. Uzeli smo šećer i odlučili krenuti prema njima. Ali ne, nismo krenuli. Pogodite zašto? Za tren oka sve tri grupe bile su pored nas. Ovako opkoljeni u prvom redu na šećer su čekali oni najpitomiji ali smo ih ovaj put prevarili. Cilj nam je bio što više pripitomiti one konje koje vlasnici rijetko posjećuju, one konje za koje se gotovo nitko ne brine. Za mene je žalosno da vlasnici ne posjećuju svoje prekrasne životinje, životinje koje ja tako volim. Još je žalosnije vidjeti kako pojedinci ganjaju ove konje po Bilima ili čuti da ih mrze i htjeli bi da ih uopće nema. Dva nejgora i najteža trenutka koja sam doživio na Bilima su bila kada su dvije kobile koje su pregažene od strane nesvjesnih vozača morale biti ubijene. Opet na kraju sve se to oprosti kada vidim vlasnike konja ili obične ljude, izletnike na Bile, kako se druže s konjima, govore o njima s najljepšim epitetima. To su trenutci u kojima uživam.

Za mene Bile s svojim svježim planinskim zrakom, sa netaknutom prirodom predstavljaju mjesto za odmor duše i tijela iako sam dosta puta s Bili odlazio mrtav umoran:) Ova zemlja moga oca i moga djeda nekom posebnom niti me privlači tu na Bile a ja se nadam da se ta nit nikada neće prekinuti, da će me još vući na Bile baš kao i ovih proteklih 20 godina moga života.

Ali vratimo se na našu temu, na onu "običnu" nedjelju. Kako nam je druženje s konjima bilo doista prekrasno nešto manje od četiri sata druženja s konjima su nam prošla za tren. Tada smo prestali dosađivati ovim prekrasnim bićima i otišli obaviti naše preostale dvije zadaće, posjetiti jednu vrtaču u središtu Bili i jednog prijatelja.

Uskočili smo u auto i za tren stigli do te vrtače, posebne vrtače. Ušavši na kapiju spustili smo se do dna te vrtače do kapelice. Pogađate, došli smo u vrtaču u kojoj se kako knjige govore još od 720. godine održavaju svete mise, došli smo u Misište. Priznajem da nekada i ja posumnjam da je ovo mjesto od tih starih dana sveto ali dizanjem pogleda u vis prema ogromnim hrastovima sve sumnje nestaju.

Još je jedna zadaća ostala, otići do Bekana, našeg prijatelja koji kod Misišta u ljetnim danima vodi maleni kutak gdje se možete odmoriti i zastati čuti koju staru priču ili pak dobru gangu s Bili. Uvijek odličan domaćin, spreman na šalu lijepo nas je dočekao i ugostio, baš kao pravi domaćin iz ovih krajeva. Domaći specijaliteti, sir iz mjeha i slanina ovdje su svakodnevne a zaliveni dobrim vinom iz hercegovački podruma još su ukusni. Naše druženje s Bekanom se odužilo tako da smo po mrklom mraku krenuli put Mostara. zadnja stvar koju smo zamijetili prije ulaska u automobil bio je termometar u kojem se živa spustila na hladnih 11 oC. Prepuni lijepih iskustava okončali smo ovu "običnu" nedjelju ostavivši konje i Bekana da čuvaju ovo za mene najljepše mjesto na svijetu.

bile-mostar @ 21:44 |Komentiraj | Komentari: 0
Index.hr
Nema zapisa.